Dolaze mi bolja vremena
03.02.2008., nedjelja
Gubitak kilograma
 Evo...ja sam se odlučila malo pobrinuti za sebe. Otišla sam na dijetu te je ona zasada uspiješna...uspijeh ne dolazi preko noći pa se trudim. Upisla sam se u teretana prije nekoliko dana te to shvatila ozbiljno...idem svaki dan te uživam u tome. Zaista se osiječam sretno nakon svakog treninga odrađenoga ondije. Uglavno...mogu potvrditi da dijete ne vrijede...niti nikakve tablete, čajevi ni drugi preparati....koja je onda moja tajna ? Zdrav život...puno kretanja i zdrava hrana. Izbjegavajte velike porcije tijesta, puno kruha i sendviče a prihvatite se pripraljana salata i voćnih salata uz nekakvo kretanje. Naravno...za sve to treba trud i upornost ali najvažnije-snažna odluka... |
- 20:41 - Slobodno reci-ne grizem (1) - Stavi to “crno na bjelo” - #
23.08.2007., četvrtak
Od Ljubavi možda Lj
|
I tako...sve se srušilo...kockice u vezi koje sam dugo slagala rušile su se jedna po jedna sve do i zadnje...ostalo je sve pobacano naokolo... da ne okolišam...od ljubavi Ribice i Galeba ostalo je možda samo Lj. Nakon toliko truda, ulaganje, nade i svih odsanjanih snova sve to više nema smisla...jer jedno po jedno od toga se gubilo. Očito neke stvari nisu bile kako sam mislila da jesu i nekima vrijedne truda. Naravno došlo je do onog razgovora „znaš, nisam želio pokrenuti tu temu...žao mi je...ti zaslužuješ bolje...znaš...“ te sam ga tada prekinula...znala sam što slijedi a nisam htjela slušati taj ofucani monolog...jer da zaslužujem bolje nebi bilo tako... Slušala sam negdje o baš tom govoru...rekao je netko “ako ta osoba zaista misli da zavrjeđujete bolje i da ste toliko dobri bila bi počašćena, ne bi vas htjela izgubiti te bi se borila da ostanete uz njega“ Nisam mogla vjerovati na što se sve to na kraju svelo. Nisam mogla vjerovati da osoba koju sam toliko voljela i volim neke stvari još sebi uzima za pravo pitati...i ponovo me povrijediti... Počelo je negdije tokom kraja cijele priče... nakon svega... -On: „Znaš kako si mi rekla nedavno, da je od naše veze ostala još samo ljubav jer znam da me voliš i ja tebe“ -Ja: „da“ -On: „Pa dali ti mene još uvijek voliš?“ -Nisam mogla vjerovati da me to pita...kao da me nešto probolo... suznih očiju izašla sam uz riječi „Kako me se to usuđuješ uopće pitati?“ Naravno on je otišao iz moje kuće bez da sam primijetila... svi su se zabrinuli ...naravno ...tokom vremena postao je kao član naše obitelji...vratio se nakon kojih 2 sata...sa buketom, kleknuo pred mene i zamolio da mu oprostim... Istovremeno sam bila šokirana, iznenađena i ljuta. Da je to napravio prije osjećala bih se kao kraljica...no tada sam se osjetila jeftino i prljavo...jeftino jer je mislio da buket cvijeća može izbrisati sve od prije, da je to dovoljno da sve zaboravim...a prljavo jer sam ja ispala kriva a on neki dobrica u toj sceni dok su se sve one druge odigravale u usamljenom kutu njegove sobe. Ostalo je sve nedorečeno, nakon godinu i pol niti normalno objašnjenje „Zašto“? Objašnjenje zašto on nije znao cijeniti sve prije i zašto su za njega svi oni snovi nestali kao da ih nikada nije bilo... Objašnjenje gdje je nestalo ono „volim te“, gdje je nestala naša „kućica u cvijeću“...gdje je nestalo sve...?? |
- 10:19 - Slobodno reci-ne grizem (5) - Stavi to “crno na bjelo” - #
29.06.2007., petak
Kraj i nada
|
Eto...završila je i ova školska godina...a iduće sam maturantica. Prošla sam sa 5 kako sam se nadala. Zapravo mogu biti ponosna na sebe. Sad odrađujem praksu za tatinu firmu doma...nije toliko loše, sređujem im dokumentaciju. Čekam da u utorak odem po ocjene...a zatim razgovor sa tatom jer postoji velika mogučnost da idem dragome samo što je rekao da čemo razgovarat kad mu donesem ocjene. Tako se veselim...napokon u Split...samo se nadam da će ispuniti moja očekivanja. Jedva čekam more, sunce, plažu, upoznati Njegovu mamu ali i biti napokon sa njime u nekoj idili...zamišljam to tako romantično...iako če vjerojatno on tu idilu pretvoriti u čamenje u kući cjeli dan-to je njegov pogled na romantiku  Do konačne odluke...držite fige...čekala sam to skoro godinu i pol... |
- 20:08 - Slobodno reci-ne grizem (4) - Stavi to “crno na bjelo” - #
20.06.2007., srijeda
Strah
|
Ljuta sam...stvarno sam ljuta...život mi se mijenja, planovi, stavovi...i to me plaši. Po prvi puta žalim što sam u „muškoj školi“, po prvi puta žalim što nisam otišla u neko zanimanje gdje nema toliko šovinizma i predrasuda. Nije mi jasno...kako to da, ako sam najbolja u razredu, jedina prolazim sa 5, najbolje poznajem struku, zalažem se, među najboljima sam u generaciji... a ipak me na poslu smatraju samo „curicom“. Dok se moji klošare da dobiju žig za odrađenu praksu-ja je zaista želim odraditi...a svugdje se suočavam sa predrasudama...i prošle godine...a još više sada...a što me najviše pogađa je to da one sada dolaze čak i od mog oca...da ni on usprkos svemu ne vjeruje u mene, te umjesto da mi dopusti da radim pravi posao, trpa me u ured kod papirologije gdje ću glumiti treće smetalo i neću imati posao. Zašto mi ne pruže priliku? Stvarno želim, volim i znam raditi...a svi me odbacuju ko staru krpu. Ne razumijem zašto barem On ne vjeruje u mene, zašto me ne podrži, zašto, usprkos svim mojim uspjesima...nikada nisam dovoljno dobra. Nadalje se borim sama sa sobom...osjećam da se mijenjam...i strah me...neznam što ću...i kako pristupiti određenim ljudima...kao nekoga ne povrijediti i kao trenutno ja preživjeti sa tim osjećajima... a na žalost, u zadnje vrijeme imam na pretek vremena za razmišljanje...zbrka mi je u glavi, redoslijed mi se mijenja, nemam neke snove, gubim neke osjećaje...i osjećam se usamljeno i trebam potporu jer se bojim kroz sve to prolaziti sama...a nigdje nitko. I, zašto se, usprkos svim uspjesima, dizanju prosjeka sa slabe 3 na 4.7, još se uvijek osjećam kao gubitnik, propalica, promašen slučaj... |
- 21:27 - Slobodno reci-ne grizem (2) - Stavi to “crno na bjelo” - #
Planovi, želje, nade...
|
Čudno je to kako ti se u jednome trenutku može promijeniti sve. Kako iz jednog pogrešnog poteza, jedne izmjene se promjeni toliko toga...čudo je prirode kako je život kula karata. Ako se sruši jedna, sve zajedno padaju. Jednostavno neki planovi i nade se mijenjaju...sukladno sa time kao se promijenio taj segment... Jednostavno nikako ne mogu razumjeti kako se nekome želje mogu promijeniti i da to postane predmet kojeg počneš izbjegavati...nekako ti se prioriteti u životu promjene... Neke stvari su ok...samo nisam više sigurna u sve to kako sam bila prije...pitam se jesam li zaista odrasla (ili dorasla) u nekim stvarima kao sam mislila...no tu je dobri stari život koji će to vidjeti... |
- 09:35 - Slobodno reci-ne grizem (0) - Stavi to “crno na bjelo” - #
09.06.2007., subota
I dalje...
|
Još samo 9 dana do kraja i ove školske godine...a onda postajem maturantica. Jedva čekam da završi, da pokupim svoju zasluženu peticu i počnem raditi. Taj rad je još ono što me najviše veseli u ovim praznicima. Gledam, pratim...i razmišljam da se prijavim za statistu...onak iz zafrkancije...dok sam u školi još tih godinu dana da si možda podebljam u tom perijodu deđarac za koju kunu...a niš me ne košta...barem sam ja majstor kada treba odglumiti neku emociju jer sam ih sve prošla...a ne ono umjetno kako zna biti. Eto nisam klasična ljepotica niti neka manekenkica, nedaj bože, to nebih ni željela biti...ali što mi fali...? I tako...dok se još rješim ovih par stvari prije kraja...i onda slobodna... |
- 14:14 - Slobodno reci-ne grizem (1) - Stavi to “crno na bjelo” - #
02.06.2007., subota
Ljubav, brak obitelj...nekada i sad
 Pojmovi ljubav, brak i obitelj uvelike su se promijenili danas u odnosu na iste te pojmove i njihova shvaćanja nekada. Počinjem od ljubavi...kao početak i u samoj toj strukturi, koju se danas često ne shvaća ozbiljno, ne shvaća se njena poanta, smisao...a najvažnije- njeno značenje. Smatram da se ta ljubav nekada više cijenila nego danas. Ljudi su počeli taj izraz olako upotrebljavati te je tako on gubio na važnosti... koristi se za neka poznanstva a ne više kao prije samo za „onu pravu“ ljubav. Ljudi često niti ne znaju što je to ljubav...nije to samo simpatija, zaljubljenost, strast...to je puno više...često riječima neopisivo. Ljubav je toplina, sigurnost, briga, drhtaj, poletnost, inspiracija, nježnost, strast, prijateljstvo i još mnogo toga sjedinjeno u jednom. Nadalje se nakon te ljubavi nadovezuje brak. U našem društvu se, na moju žalost, ponovo javlja brak iz interesa, koristi a ne ljubavi, želje za onim „dok nas smrt ne rastavi“, želje da sa tom osobom osnujemo obitelj i mjesto koje ćemo zvati dom. Čula sam jednom, i vjerujem u to, da je u braku najvažnija osobina prijateljstvo i to da se znate slušati...to je najljepša osobina kad dođe život i kad ste jedan drugome potpora. Na kraju, po mom kao kruna svega toga, javlja se obitelj. Malena bića-djeca koju donesete na svijet...iako ni to nije ostalo isto... Kako se godinama mijenjao status, način života –tako su se mijenjale i obitelji. Sve manje vremena imamo jedni za druge, djeci novcem kojim im damo za vrijeme koje nismo sa njima usađujemo osjećaj da novcem mogu kupiti ljubav i sreću...dok je jedina prava sreća u svakome osmjehu osobe koje volimo...bio to partner, djeca, obitelj, bližnji... |
- 19:43 - Slobodno reci-ne grizem (3) - Stavi to “crno na bjelo” - #
Dolaze mi bolja vremena...
 Novi i osvježeni blog, ista adresa bez depresivnog sadržaja. Dragačija ja, moje ideje, komentari na događaje, na moj život, priče, moja mašta i stvarnost, ljubav i dreća...bez tužnih primisli...savršeno...a ja ču se truditi da bude istinito. Ukratko o novoj meni: -sretna sa vezom i ljubavnim životom -sretna sa svojim uspjesima -kreativna, otvorena, spremna pomoći -imam jasne ciljeve -ne šutim...ako se dogodilo-postoji Ovoliko dok ne uredim sve...a onda sve pomalo, o svemu pomalo. Čitamo se, do tipkanja , čuvajte se... |
- 19:06 - Slobodno reci-ne grizem (0) - Stavi to “crno na bjelo” - #
25.04.2007., srijeda
Kada postaneš duh za ljude
 Dosta mi je...dosta mi je razreda u kojem, kada sam nekome potrebna sam dobra, pametna, odlična štoviše a čim ta potreba nestane postanem nevidljiva...ili još gore-predmet ismijavanja i netko koga će vrijeđati. Kao da svaki njihov uspjeh je i moj a svaki moj uspjeh je osobni napad na njih. Dosta mi je profesora koji vrijeđaju i ponižavaju učenike a ne snose posljedice onom starom „Sa rogatim se ne možeš bosti“...zašto bi stalno dali da nas ljudi moćniji od nas gaze bez razloga...ili vjerojatno vlastite isfrustriranosti. Dosta mi je da radi tuđih ambicija moram biti nešto što nisam ili ako to ne učinim ponovo biti istiskana u drugi plan. Dosta mi je da pred nikime ne mogu biti ja...u većem ili manjem dijelu sebe nego se radi drugih moram skrivati i bojati da me netko neće upoznati...gdje sam ja?. Sijedim u razredu poput duha, nevidljiva, od 30 osoba nitko me ne primjećuje, od 30 osoba nitko ne vidi moje suze, nitko ne vidi moju bol...nemam se kome obratiti...osim listu papira koji je uvijek tu, koji me uvijek sluša i prenosi moje osjećaje...koji mi olakšava...uvijek imam pisanje. Dosta mi je one izreke „ljubav boli“ jer ljubav nebi smjela biti takva. Poželim nazvati Njega kad se sjetim zadnjih događaja, njegovih skrivanja istine, njegove današnje reakcije, njegovih grubih riječi i činjenice da nije ni svjestan koliko me to pogodilo, koliko me sve to boli...to i još toliko stvari kojima me svako malo neugodno iznenadi... a nije ni svjestan koliko to zaboli, koliko mi je žao, koliko mi kvari snove, nade...što u noć krenem jadna u krevet a idući dan se pravim da se sve to nije dogodilo. Oboje znamo onu već uhodanu „Što sad, ne mogu vratiti vrijeme, što da kažem?“ I ja si to pomislim „Da, ne možeš vratiti vrijeme“ jer da možeš rana nebi bila tu...istina je što govorim- Od toliko pozitivnih stvari nakon toga ipak rana najviše zaboli...znate onu „kad se opečeš pušeš i na hladno“...a takvih je rana sve više a samo jedna isprika ne može ih obrisati. ...I stojim ja tako na satu: zadnje ispitivanje ove godine iz tog predmeta, gradivo cijele školske godine, zadnje pitanje, zadnja riječ zadnjeg odgovora i ja zablokiram-nemogu se sjetiti poante cjele moje struke-riječi „Struja“... dok tako izvlačim iz sebe, onako zablokirana vidim razred kako mi se smije, kako se vesele mojoj nesreći...usprkos tome što sam svako od njih pomogla bezbroj puta...što sve dobro što sam im učinila zaborave u hipu...izvukla sam svoju završnu peticu ali i pouku koja je previše boljela...i krenula doma razočarana... |
- 21:23 - Slobodno reci-ne grizem (8) - Stavi to “crno na bjelo” - #
„(Ne)ravnopravnost“ spolova
Ovo je dio posta objavljenog na Našem Socijalističkom blogu Uz već poznate činjenice da žene teže nalaze posao, da ih se zapošljava na određeno vrijeme, da teže napreduju, da za svoj rad dobivaju manju plaču nego muškarci na istome mjestu te mnogobrojna neprikladna pitanja na intervjuima za radna mjesta poput: „Dali ste udati? Dali imate djecu? Namjeravate li ih imati“ i slično , sada se pretpostavlja da bi žene trebale raditi do iste životne starosti kao i muškarci. Pritom naravno nitko ne uzima u obzir činjenicu da žena osim posla u nekoj firmi ima posao žene, majke i domaćice. Dok si muškarac može priuštiti da nakon svog odrađenog radnog vremena može doći doma i ugodno se smjestiti u fotelju, od žene se očekuje da se pobrine za djecu, da skuha ručak/večeru i da pritom cijela kuća blista od čistoće. Naravno to podrazumijeva da žena uz svojih 8 sati na „poslu“ ima gotovo još toliko posla za obaviti kod kuće. Nadalje, žene koje su na „vrhu“ mogu se busati o prsa da sve stignu jer uz svoje plače mogu si priuštiti dadilje, čistačice i ručkove po restoranima...što si mi obične žene ne možemo pa govore kako su uspješne žene dok zapostavljaju na taj način svoju obitelj. Ovo nije napad samo na žene nego i na cijelu obitelj koja radi takvog položaja u društvu često mora biti zanemarena, djeca nam odrastaju bez ljubavi, sa stavom da novcem možemo kupiti ljubav i sreću...dok se jedina prava sreća krije u svakome iskrenom osmijehu kojega nam dijete ili partner pruži. |
- 13:29 - Slobodno reci-ne grizem (0) - Stavi to “crno na bjelo” - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
